Zimski dnevnik

Trideset godina posle objavljivanja knjige Otkrivanje samoće (1982), Pol Oster obznanjuje Zimski dnevnik, koji, ako i nije njen nastavak, tu knjigu nadopunjuje i s njom čini organsku cjelinu. U prvoj je Oster govorio o očinstvu na dva načina: razmišljanjem o svom ocu i o sebi kao ocu.

U novoj knjizi bavi se porodicom, počev od svojih roditelja, preko supruge, spisateljice Siri Hustvet, i njenih roditelja, drugova i prijatelja, pa do sopstvene djece – ali ponajviše sobom. Za nekoga će razotkrivanje intimnosti u Zimskom dnevniku biti iznenađenje. Za one koji poznaju Osterovu opsesivnu analitičnost i zaokupljenost detaljima, neće. Ali, čitava jedna linija koja se ovde bavi (njegovim) tijelom nikoga neće ostaviti bez, ovakve ili onakve, reakcije. U paketu sa često bizarnim tjelesnim detaljima (bolesti, povrede, bol, smrt), kako on sam kaže – katalogom čulnih informacija, nalazi se i sličan duhovni arsenal (patnja, samilost, sjaj ljepote, britkost uma, hrabrost), prema Osteru – fenomenologija disanja. U samim pukotinama jedinstva tela i uma, Oster postavlja suštinska životna pitanja, otvoreno potkrepljena preživljenim, ličnim primjerima. Njegovo sjećanje odlazi duboko u prošlost, u vrijeme kada ga zapravo nije mogao imati, kao i u prostore u kojima se više gostovalo no što se živjelo. Koliko god Zimski dnevnik bio intimna istorija piščevog života (ne puka autobiografija!), on je i njegova intimna geografija: o tome govori njegovih dvadesetak domova, zajedno sa poštanskim adresama. Sljedeći njih, kao na nekom dugom toboganu, ova se knjiga čita bez daha i bez prekida, sve brže kako se bližimo njenom kraju. Pol Oster, kao zreo čovjek, i kao zreo pisac, minuciozno osluškuje svoje tijelo, ali i sve već izrečene i ispisane riječi koje su ga dovele do zime sopstvenog života.

Autorova priča je oštra, ponekad neprijatna u ogoljenosti, ali iskrena i hrabra. I koliko god je tamnih tonova karakterisalo, u slavu je života.