Crno pile koje bježi

„Sve sto čitalac treba da sazna o sadrzaju romana ‘ Crno pile koje beži ‘, autora Ivana Zlatković, Kojine ‘ beležnice ‘ u osam pripovednih cjelina, zavisnih i nezavisnih, sa prologom i epilogom, koje se medjusobno obuhvataju i uzajamno osmišljavaju, ‘ školici ‘ o ljudskoj dobroti i ljepoti, za djecu i odrasle, učitelje i roditelje, u dvije vremenske ravni, dva sloga u dvije svijesti, pretprologom objavili su i razjasnili Sanja i Koja, akteri, junaci i provijedači iz romana, bez mogućnosti na doživljenu istinu uljepšaju ili prećute. Koja je htio da napiše pametnu i sretnu knjigu o sebi i Kaći u koju je zaljubljen, ali je jezikom stvarnosti i stvarnošću jezika, opoteizovanom, istrazivačkom i analitičkom leksikom i semantikom, foknerovskim pripovijedačkim postupkom, govorom tijela i duše, napisao ‘ belu knjigu ‘ o nama, srpsku, o zaboravu da smo nekad bili djeca, da ne volimo čitati priče o djeci s posebnim potrebama, koje nemaju noge, majku, mucaju, kriju se po ćoškovima, imaju vaške, različitih su vjera, bijele, crne i zute boje. Duhovni etimon, kjuč čitanja, razumijevanja i tumačenja višeslojne i viseznačne tematike Zlatkovićeve ‘ azbuke ‘ savremene stvarnosti u enigmatično crno pile kojeg u pripovijedanju ima i kad ga nema, paradigmatična crna metafora što sama sebe istražuje i odredjuje tokom svijesti i podsvijesti. Čitaocu ostaje mogućnost i pravo da je čita, doživi i tumaci na svoj način, po svojoj životnoj i vrijednosnoj mjeri.“