Sjena jednog Taiba (IL)
20,00KM
Esad Bajić prihvatio se kompleksnog zadatka: da u jednom širokom vremenskom rasponu od četiri generacije prikaže čitav niz međusobno isprepletenih događaja, koji se na kraju stapaju u divnu ljubav dvoje mladih ljudi – Taiba i Azre. Njih dvoje zapravo su postvarenje neostvarene ljubavi Meše i Fatime iz vremena kad su se smjenjivale dvije velike carevine: Osmanska i Austro-Ugarska, tri generacije prije njih. Ali, roman u osnovi nije ljubavna priča, Bajić pokušava prodrijeti u unutrašnjost događaja, uhvatiti za onu nevidljivu nit – odnosno niti – i ukazati na onu nevidljivu Ruku koja upravlja time, koja u sve njih utkiva mudrost i čini ih svrhovitim.
Roman je slojevit i zahtijeva permanentnu prisutnost duha, pamćenje onog pročitanog. Pisac iz drugog plana ukazuje i na teškoće, izazove, progone i ubistva s kojima su se od najstarijih vremena u svojim životima susretali Božiji poslanici i njihovi neposredni potomci i sljedbenici i, sljedstveno, svi iskreni vjernici do dana današnjeg. Pa ipak, on to ne prikazuje kao tragičan usud tih ljudi, na to da je neprihvatljiva i nesvrsishodna ta njihova muka; on prije želi kazati da to u konačnici donosi divne plodove i biva krunisano pozitivnim rezultatima, nakon uloženih napora i podnesene žrtve. Žeđ kojom su bili kažnjeni članovi Poslanikove porodice na Kerbeli – u tom možda i najtragičnijem događaju u ranom periodu islama – prije nego su bili smaknuti, rezultirala je, naprimjer, zaživljavanjem tradicije kod muslimana da se pored puta grade javne česme/sebilji, u znak sjećanja na tu njihovu žeđ, koje grade i neki junaci u romanu, dok se imenima koja su odabrana: Jakub, Jusuf, Mustafa, Omer…, održava uspomena na simbole onog najuzvišenijeg s čime su se ljudi susreli u svojoj povijesti i što su iskusili u svom duhovnom i moralnom uzdizanju – na živu, objavljenu vjeru, koja je neumorno podsjećala čovjeka da iza svih događaja stoji nevidljiva i moćna Ruka koja ih pokreće i upravlja kuda želi.
Treći sloj romana otkriva tragične posljedice bošnjačkog odstupanja od duhovnih istina koje su preuzeli od baštinika vjerovjesničkih učenja i koje su u svoj duh upili poput majčina mlijeka. Ali, Bajić ni tu nije pesimističan – kroz nekoliko portretiranih likova i situacija on ukazuje kako na određene deformacije i plitkost u poimanju objavljenih istina, tako i na duboku mudrost i pritajenu snagu tog duha, koji se najsnažnije ispoljava upravo onda kada je i potreba za njim najveća.
Konačno, u četvrtom planu romana je herojska borba tog naroda u zadnjem, najsnažnijem i najopakijem nasrtaju na njega na kraju dvadesetog stoljeća – uspomena na to nastavlja se čuvati kroz obnovljena imena jedne izvanredne petorke u sinovima šestog, pridruženog člana, koji umire u stranoj zemlji a čiji potomci nastavljaju živjeti u mjestu njegova rođenja.
Roman je pisan lahkim i pitkim jezikom, moglo bi se kazati i „mladalačkim“. Kratki i efektni dijalozi, emocijama nabijeni događaji, dramatični obrti i sitni, usputni detalji podaruju mu uzbudljivost i čitaoca drže dokraja vezanog za njega. Bajić se u nekim pasažima uzdiže na iznimno visok nivo kao pisac i uspijeva postići kvalitet stila kojim se odlikuje samo istinska literatura.
Na stanju





