Razglednica iz groba (BU)

Je li moguće pisati o Srebrenici! Kako pisati o pogromu kojim je evropski Dvadeseti vijek skončao u Srebrenici i u šumama istočne Bosne, a da se ne izgovori niti jedna prazna riječ, jer je to nedopustivo! O Srebrenici izgovoreno je i napisano more prijetvornih riječi, lažnih svjedočenja, opskurnih falsifikata, uvredljivo plitkih deklamacija; nije rijetko da Srebrenica služi čak i kao ulog u trivijalnim političkim trgovinama i nadbijanjima.
Dotle, u masovnim mrtvačnicama u Tuzli i u Visokome, čisti, izbijeljeni i uredno složeni u bijele vreće, i danas leže na stotine kostura srebreničkih muškaraca, koje je u srpnju 1995. pobila vojska srpskoga generala Ratka Mladića, uz jezovitu, aktiv-no-prešutnu suglasnost svih međunarodnih organizacija, civilnih i vojnih, koje su tada bile službeni i ovlašteni zaštitnici zaštićene enklave UN-a. Ti srebrenički kosturi još čekaju da budu prepoznati – uosobljeni i familijarizirani – i da budu dostojno sahranjeni. A po podrinjskim šumama i bespućima i danas leže ostaci stotina i stotina njihovih sudrugova, koje možda nitko nikada neće otkriti, niti će njihove kosti ikada podragati očajne ruke -majčinske, sestrinske.