Puna glava radosti (nk)

“Zidove moje lobanje ispunjavala je praznina tako da sam istog časa, nakon kratke misli o praznini, čvrsto sklopio oči i pokušao razmišljati upravo o tom stanju kao nečemu što bi trebalo da proizvede emocije prijatnosti, umirenja ili, na koncu, ravnodušnost. Odsustvo slike, tona, mirisa, ukusa, odsustvo svjetla, tame ili bilo kakvih čulnih asocijacija koje bi mogle dozvati realne slike ili predviđanja zarobljena lavirintom davno konzumiranih misli: sve to je bila prekrasna, istog časa abortirana ideja-mrtvorođenče, nakon koje sam naglo otvorio oči i tiho opsovao nekoliko puta, misleći na doktora, na njegovu sobu, na pedeset eura koje ću ostaviti usrdno se rukujući ….